Gde je vaš fokus?



Da li ste i vi jedna od onih osoba koju češće preokupiraju poteškoće, brige, nepravde ili lepota, dobrota, ljubav? Zašto se to dešava, kada svi težimo ka tome da budemo srećni? Mi ustvari želimo da budemo srećni, a sabotiramo sebe u težnji da tu sreću dostignemo.

Kada mi dete ili adolescent dođu na psihoterapiju, volim da budem kreativna u definisanju fokusiranja naših misli, pa na belom papiru nacrtam jednu malu crnu mišiju rupu. Onda taj papir stavim na sto ispred njih i kažem „Posmatrajte ovaj papir 5 minuta“. Nakon 5 minuta ih pitam u šta su tačno gledali. Većina njih odgovori „U crnu rupu“.

Zašto se malo njih fokusira na beli papir? Šta mislite?

Da li, zapravo, mi kreiramo svoj život ili ne?



Ležim na plaži okružena dragim ljudima. Uživam u razgovoru, Suncu, zvucima talasa. Kako je divno okrenuti na off dugme ciljeva, planova, poduhvata, stresova. Makar na kratko. Gledajući decu koja trčkaraju po plaži i dozivaju svoje roditelje, počinjem da razmišljam o prvoj asocijaciji iz detinjsva koja je vezana za more i plažu. Krofne. Nešto što je uvek stizalo u pravo vreme, baš kada ogladnim, sa divnim mirisom šećera u prahu i pekmezom od kajsije. Velika krofna, a ja mala. Nikada nisam znala kako da zagrizem, a da mi ne ispadne pekmez iz rupe u sredini. Slatke muke. Baš bih sada pojela jednu takvu krofnu, a nisam ih viđala po plažama poslednjih godina. Sada su modernije američke krofnice, ali nije to ono što ja želim. Svoju želju, sa sve sočnim detaljima u opisivanju, iznesem prijateljima koji počnu da se smeju, jer, za ime boga, takve krofne više ne postoje. Potpuno sam out. Predlažu mi da kupim američke, ali ja odbijam. Upravo tada, pored naših ležaljki, prolazi sredovečna žena, izuzetno crne puti, obučena u bele bermude i zamislite-prodaje baš onakve krofne kakve sam ja želela. Mojoj sreći nije bilo kraja.

Da li se sa neprijatnom emocijom moramo boriti da bi ona nestala?



Često se u svojoj psihoterapijskoj praksi susrećem sa ljudima koji doživljavaju neprijatne emocije i ne znaju šta će sa njima. Kada ih upitam „Šta bi mogao da uradiš, pa da ova neprijatna emocija nestane?“, najčešće dobijem odgovor „Da se borim protiv nje.“

Da li je to dobar put ka ličnom miru i spokojstvu? Da li je uvek borba koristan način suočavanja sa neprijatnostima?

Da li ljudi, kada vam traže pomoć, zaista žele da im pomognete?




Da li ste nekada imali osećaj da je čovek koji vam se poverio tražio pomoć od vas, ali ustvari tu pomoć nije želeo da dobije?


Zašto nešto tražimo ukoliko nam to ne treba? Kada sebi postavim ovo pitanje, odmah mi padne na pamet ona krilatica „Pazi šta želiš, možda ti se i ostvari!“ Vrlo je važno zapitati se (pre nego što damo odgovor) da li smo spremni na promenu koja će se desiti ukoliko pomoć prihvatimo?