Razgovarala sam sa devojčicom od 5 godina o
prijateljstvu. Na moje pitanje o tome zašto se družimo sa nekim ko u određenom
trenutku ne postupi lepo sa nama, ona mi je odgovorila: „Pa, to je samo jedna njena nesviđa. Neću valjda zbog toga prestati da
se družim sa njom?“
Da li prijatelji smeju da imaju „nesviđe“? Kako
postupamo sa čovekom koji ne ispuni sva naša očekivanja? Da li ga i dalje
zovemo prijateljem?
Priča sa slatkom i vrlo mladom, ali pametnom
devojčicom me je navela na razmišljanje o našim očekivanjima od prijateljstva. Da li naša nezrelost ili previsoka
očekivanja od drugih dovode do toga da prijatelje više ne zovemo tako ukoliko
primetimo neku njihovu manu koja se ne uklapa u našu sliku idealnog
prijateljstva?
Nešto što često možete čuti u dečijoj igri jeste
rečenica „Nisi mi više prijatelj“ ili „Ne
možeš više da se igraš sa nama“ u trenucima kada se neko od učesnika ne
ponaša po pravilima igre ili očekivanjima nekoga iz grupe. Dete koje tek treba
da dostigne zrelost odraslog čoveka u stanju je da prekine druženje sa drugim
detetom koje mu nije dobacilo loptu kada je ono očekivalo. To je, nekako, u
skladu sa procesom sazrevanja, sa sticanjem iskustva, samosvesti i
zaključivanja.
Verujem da bi svako od vas na pitanje „Šta znači
biti veran prijatelj?“ dao različit odgovor. Nekima je važno
razumevanje, nekima saosećanje, nekima priticanje u pomoć, nekima podsticanje i
motivisanje, nekima želja za vođenjem, itd. OK. A šta će se desiti onoga trenutka kada vaš prijatelj, usled nekih
ličnih preokupacija, ne bude u stanju da vas sasluša ili da vas razume? Da li
će vam i dalje biti prijatelj?
Kada psihološki sazrimo, onda nam je i samosvest
i samoprihvatanje na visokom nivou. Makar bi tako trebalo da bude. Ono što
samoprihvatanje nosi sa sobom jeste ideja da nismo savršeni ali nam se baš
takvi sviđamo. U stanju smo da uvidimo
sve svoje vrline i mane, da ih bez negiranja ili potiskivanja priznamo sebi i
drugima, ali ono što je najbitnije-da ih razumemo. Jedino samoprihvatanjem
možemo da prihvatimo druge ljude i učinimo ih privilegovanim da budu deo našeg
života, tj.da budu naši prijatelji.
Zašto onda
odrastao čovek dolazi u istu situaciju kao dete? Da li se nekada ponašamo
nezrelo u međuljudskim odnosima ili nas je strah od razočaranja naveo na to da
o prijateljstvu i vernosti sudimo po ovom nezrelom kriterijumu?

Nekada se dešava da se jako lepo osećate u
nečijem prisustvu, ali vaše predstave o prijateljstvu nisu iste. Da li bi tada
pomislili kako vam takva osoba ne može biti prijatelj? Naša očekivanja koja unosimo u odnose sa drugim ljudima u velikoj meri
određuju tok tog istog odnosa. Ukoliko naša očekivanja nisu ispunjena mi
odnos smatramo nefunkcionalnim. To je, morate priznati, veoma detinjasto i ne
baš dobro po nas.

Izaberite jedan kriterijum koji vam je veoma
važan u odnosu sa drugim ljudima. Npr.poverenje,
brižnost, razumevanje, privrženost, odanost, poletnost ili nešto drugo.
Razmislite o tome da li ga ispunjava skoro svaka osoba iz vašeg okruženja koju
smatrate prijateljem. Neka vam jedan
kriterijum bude vodilja. Ne komplikujte ono što ne mora biti komplikovano.
Pokažite zrelost jednostavnošću i prihvatanjem
sebe i drugih!
Olivera Kovačević
master psiholog
porodični i partnerski savetnik
porodični i partnerski savetnik
e-mail: porodicni.savetnik@gmail.com
Нема коментара :
Постави коментар